Otkrivanje spomenika braniteljima u Kumrovcu uključivalo je i obraćanja uzvanika. Idejni začetnik Dragutin Ulama prvi je održao pozdravni govor. Tom prilikom istaknuo je važnost obilježja i poruke koju ono nosi.
Spomen-obilježje nastalo je predanim radom i znanjem mnogih. Ulama je govor započeo anegdotom iz stvarnog života. “Negdje u prosincu 1990. godine došao sam iz vojske. Onako još u uniformi otišao sam u frizerski salon kod svoje prijateljice Vesne. Ondje sam vidio dvojicu dečki u maskirnim uniformama i čizmama, kratko ošišane. Jedan je bio Vinko Primorac, a za drugog pored njega nisam siguran je li Srećko ili Hrvoje. Zapitao sam se, pa što ti ljudi ovdje rade i odakle su došli? Nije prošlo puno vremena. Vrlo brzo nakon toga shvatili smo što se događa, zašto su ti ljudi bili ovdje i za što su se pripremili. Malo kasnije, kad je Vinko ženio Vesnu i kad su se rodili Ivan i Bruno, shvatili smo što je onda Vinko toga dana radio isto u tom salonu”, nasmijao se Ulama prisjetivši se ove zgode.
“To je ono što se jednostavno zove život, u kojem ima svega. Ima prekinute mladosti, ima i velike hrabrosti. U to vrijeme puno toga moglo je biti obećano, ali nitko nije mogao ništa garantirati. Bio je to prapočetak. U tom svjetlu i s tim emocijama prije 15-ak godina krenuli smo iz Kumrovca s dvjema inicijativama. Prva je bila da napravimo spomenik kao trajan znak povijesnih činjenica koje su strašno vezane za početak obrane suverene i demokratske Republike Hrvatske, a posebno za ovako malo mjesto kao što je Kumrovec. Druga je bila da predložimo PJP Kumrovec 90 za odlikovanje koje zavređuje po svim etičkim i pravnim normama ove države, a nije ga još dobila do toga vremena”, opisuje idejni začetnik spomen-obilježja.
Originalno, jednostavno i drugačije
“I evo nas, nakon dosta godina, svi skupa na jednome mjestu. Odlikovanje je bilo lani, nakon čega smo si dali ruke i rekli da je spomenik sljedeći. I napravili smo ga te vam ga danas otkrivamo. Želja nam je da i vas ponesu iste takve emocije kao nas kad smo ga stvarali. Od samog početka želja je bila da između mnoštva spomen-obilježja koja već postoje u Hrvatskoj, napravimo nešto drugačije i originalno, a opet jednostavno. Vjerujem da smo u tome uspjeli”, ponosan je Dragutin Ulama.
“Ideja koja se cijelo vrijeme provlačila bila je da se napravi spomenik u obliku obeliska, spomenik pobjedi. Bilo je raznih pokušaja tijekom godina koji u konačnici nisu bili realizirani. Netom nakon ceremonije odlikovanja na Pantovčaku i još jednog našeg sastanka, Miro Kralj predložio je da napravimo nešto što će nas podsjećati na Spomenik hrvatskoj himni, kod kojeg se već godinama okupljamo. Otišao sam kući i iz čista mira u osnovnim crtama što u glavi, što na papiru osmislio ovo što danas stoji pred vama. Zamislio sam ovaj spomenik na način da svojom formom obeliska i obilježjima na sebi, ispriča povijesnu priču o onome što se početkom 1990-ih dogodilo u Kumrovcu i kakav je to trag stavilo u novijoj hrvatskoj povijesti”, naglasio je.
Simbolika svih elemenata spomenika
“Logično je bilo da centralno i najvažnije mjesto zauzima hrvatski grb. On je obilježe države koju se branilo. Lijevo smo na širu plohu stavili grbove postrojbi koje su krenuli iz Kumrovca ili imaju neku drugu vezu s njim. Na desnu, istočnu stranu stavili smo vojnika pobjednika s uzdignutom viktorijom i beretkom na glavi, zaogrnutog u hrvatsku zastavu. Sama forma obeliska s okolnim elementima trebala bi biti prostor oko kojeg će se ljudi okupiti, sjesti, možda održati sat povijesti i nekim novim naraštajima prenijeti pobjednički mentalitet, kao i odgovornost prema drugima, a ne samo sebi. Odgovornost im je nužno prenijeti. Nekako imam osjećaj da smo tu pomalo zakazali. Vojnik je u maskirnoj uniformi, ali bez oružja jer je rat završio. On se okreće stvaranju jednog novog, demokratskog i prosperitetnog društva za sve ljude koji u njemu žive”, rekao je Ulama.
“I na kraju, spomenik pobjedi ima svoj prostor za odavanje pijeteta, u podnožju hrvatskoga grba ispod natpisa ‘Navik on živi ki zgine pošteno’. Za one kojima nije poznato, taj se natpis veže uz tragično pogubljenje Zrinskog i Frankopana u Bečkom Novom Mestu, a time se i uz imena dviju postrojbi koje su ovdje i kojima je spomenik posvećen. Zanimljivo je također da je izrečen davno na dijalektu kajkavske ikavice, koja je karakteristična za kraj uz donji dio toka Sutle, u čijoj se dolini nalazimo”, zaključio je idejni začetnik spomen-obilježja. Nakraju je istaknuto kako se nadaju da je ovaj spomenik pobjedi ispunio sva očekivanja koja je projekt nosio.
