Udruga branitelja „Zagrebački velesajam“, u suradnji s drugim udrugama i organizacijama proizašlim iz Domovinskog rata, održala je dodjelu priznanja „Veliko zlatno srce“.
“Oj, junačka zemljo mila”, zapjevao je Mirko Švenda – Žiga na početku svečanosti.
“Dosadašnji su dobitnici Mladen Pavković, liječnica Nela Sršen, Anja Šovagović-Despot, Jakov Sedlar, Milan Bandić, Zlatko Dalić, liječnik Herman Vukušić, Tomo Medved, Miodrag Demo, posmrtno Janko Bobetko, profesor Zoran Komar, Ante Deur i Ivica Pandža – Orkan”, istaknuo je Željko Baća, predsjednik Udruge.
Ovogodišnje, redom 14. priznanje dobio je Nenad Ninčević. “Vratim se često u devedesete, to je stvarnost. Nekad me misli odvuku tamo kad vidim kako se hrvatski barjak vijori. Neka se vijori, radi ponosa. I treba da se vijori. Rekao je moj prijatelj: ‘Ili će se viti ili nas neće biti'”, kazao je Neno u govoru.
“Puno znači, značilo bi svakom normalnom da mu tolike udruge daju priznanje. Međutim, pisati glazbu i stihove nije uvijek bajno. Ako baš želite živjeti od toga i posvetiti se tomu do kraja, morate biti spremni da se jednog dana probudite u penthausu ispred kojeg je garaža i u njoj Porsche. Ima i varijanta dva – da se probudite bez sredstava za život i krova nad glavom. Događalo mi se i ovo i ono. Sad je to romantično sjećanje, dok se u nekim momentima činilo kao bezizlazna situacija. Ali, izdržao sam. Pisao sam dalje i živio kako sam mogao. Hvala na priznanju”, rekao je.
Tony Cetinski: „Savjest mi nije dopustila koncert u Novom Sadu“
Dubravki i Tonyju Cetinskom pripala su priznanja za otkazivanje koncerta u Novom Sadu. “Vjerujem i vjerovao sam te postupio po savjesti, kao i supruga, koja mi je najveća podrška u svemu tome”, naglasio je pjevač. “Ona je inače dijete poginulog branitelja. Isto tako, stric joj je bio stopostotni invalid iz Domovinskog rata. Dubravka dan-danas generalno nema ništa protiv naših nastupanja u Srbiji, kao ni njezina majka ni sami logoraši. Ali, pokušavamo izbjeći barem te prostore gdje su patili. Tu se zapravo vidi veličina ljudi koji su direktno prošli rat, izgubivši nekog iz obitelji”, dodao je.
“Velika je stvar što se počelo pričati o tome. Nadam se da će se pravda istjerati gdje treba i da će institucije napokon odraditi svoje. Jako mi je bilo teško shvatiti kako mi nismo znali što se događalo u toj dvorani. I onda maltene ispadneš da si to izmislio, a čovjeku koji je nešto takvo prošao ne mogu reći da izmišlja. Čini mi se stoga da je u zabludi onaj koji kaže da netko laže ili da se nekomu mora ispričati, kao što je rekao gradonačelnik Novog Sada. Na kraju će se on možda morati ispričati što je faktički rekao da netko laže za to, a još postoje živi svjedoci koji su ondje prolazili što su prolazili”, poručio je Cetinski.
“Ja sam tad bio u bolnici, čak sam molio da me se pusti i pustilo me se. Imao sam namjeru održati koncert i do kraja ipak odlučio da neću. Nije mi uopće bila intencija onako se luzerski izvući na bolest. Imao sam neki grč u želucu i smatrao da je taj domoljubni čin jednostavno najmanje što mogu napraviti. Supruga me dobro poznaje i konstatirala je da, sa svjedočanstvima koja sam čuo i onim što sam imao u glavi, ne bih izdržao više od dvije pjesme da sam izišao na pozornicu. Sišao bih i rekao da ne mogu. Nagradu posvećujem Dubravkinu ocu, stricu, svim poginulim braniteljima i naravno logorašima, koji se neumorno bore da istina pobijedi“, zaključio je Tony Cetinski.
