Pikado u Hrvatskoj posljednjih godina doživljava pravi procvat, a jedan od onih koji stoje u samom vrhu europske scene je Zapreščan Neven Rešetar – višestruki reprezentativac i prvak Europe u elektroničkom pikadu. U razgovoru za Televiziju Zapad otkrio je što se događalo na sceni u proteklih godinu dana, gdje je Hrvatska u odnosu na svjetsku konkurenciju te zašto je trening – ključ svega.
Sve više turnira, veće nagrade, jača konkurencija
„Pikado se jako podigao u medijskom smislu. Ima puno više turnira, nagrade su veće, konkurencija ozbiljnija“, ističe Rešetar.
Posebno izdvaja nedavno Svjetsko prvenstvo u Šamorinu u Slovačka – prvo takvo natjecanje u ovom dijelu Europe nakon 2015. godine. Blizina lokacije omogućila je nastup velikom broju hrvatskih igrača, što je inače često problem zbog visokih troškova putovanja na turnire u Aziji ili drugim udaljenim destinacijama.
Nova sezona već kuca na vrata: Budimpešta, Barcelona, talijanski Caorle, a potom i Europsko prvenstvo – ponovno u Slovačkoj.
Hrvatska u vrhu Europe
Kad je riječ o elektroničkom pikadu, Rešetar bez zadrške kaže:
„Zadnje tri-četiri godine smo mi ti koje treba pobijediti.“
Hrvatska je dvaput zaredom osvajala europsko i svjetsko zlato, a u samoj završnici redovito se susreće s reprezentacijama Češke i Njemačke. Finale protiv Češke, kaže, već je postalo gotovo tradicija.
Zanimljivo je da je, prema njegovim riječima, europska konkurencija u elektroničkom pikadu čak i jača od svjetske.
Klasični pikado – druga dimenzija
Dok Hrvatska dominira elektroničkom verzijom, u klasičnom pikadu (sisal ploča) situacija je drukčija. Ondje i dalje prednjače Engleska i Nizozemska, gdje se održava najveći broj profesionalnih turnira.
Simbol svjetske elite je londonski Alexandra Palace, domaćin prestižnog svjetskog prvenstva svake zime. Hrvatski igrači sve češće pokušavaju kroz kvalifikacije izboriti nastup upravo tamo.
„Klasični pikado mi je osobno draži, ali kod nas se tek zadnjih četiri-pet godina ozbiljnije razvija“, priznaje Rešetar.
Što čini vrhunskog igrača?
Talent pomaže, ali bez rada nema rezultata. Rešetar je godinama trenirao dva do tri sata dnevno kako bi dosegao razinu na kojoj danas održava formu s jednim do dva treninga tjedno.
„Na elektroničkom aparatu matematika nije problem jer aparat računa. U klasičnom pikadu sve moraš imati u glavi“, objašnjava.
Dartritis – nevidljivi protivnik
U svijetu pikada poznat je i fenomen tzv. „dartritisa“ – mentalne blokade pri kojoj igrač ne može ispustiti strelicu. Rešetar kaže da su mnogi igrači prošli kroz tu fazu.
„To je kao prekid između mozga i ruke. Kako dođe, tako i ode“, opisuje.
Pikado kao sport – bez dileme
Unatoč stereotipu da je pikado „kafanski sport“, Rešetar naglašava da je riječ o reguliranom sportu s liječničkim pregledima, savezima i obavezama prema sportskim institucijama.
Broj registriranih igrača u Hrvatskoj raste 15 do 20 posto godišnje. Na jednom nedavnom turniru u Brdovcu nastupilo je čak 450 igrača u tri kategorije – juniori, žene i muškarci.
Laduč – malo mjesto, veliki rezultati
Zanimljivo je da iz mjesta Laduč dolazi čak dvadesetak medalja u posljednjih deset godina, uključujući i trostruku svjetsku prvakinju Marinu Leticu. Impresivan je to podatak za sredinu od svega nekoliko stotina stanovnika.
Mogu li žene ravnopravno konkurirati?
Iako nema fizičkog kontakta ni snage kao presudnog faktora, Rešetar priznaje da su u praksi muški i ženski pikado uglavnom odvojeni.
„Dogodi se da cura pobijedi dečka, ali na duže staze rijetko koja može držati isti kontinuitet“, kaže, naglašavajući da je odvojeno natjecanje najpošteniji model.
Budućnost: iz školskih dvorana u veće arene
Ako se trend rasta nastavi, Hrvatska bi uskoro mogla prerasti kapacitete školskih dvorana u kojima se trenutačno održavaju najveći turniri.
„Ovim tempom za dvije-tri godine trebat će nam veći prostori“, zaključuje Rešetar.
Jedno je sigurno – pikado u Hrvatskoj više nije sport iz sjene. Uz kontinuirane uspjehe reprezentacije i sve veći interes mladih, strelice lete sve preciznije – i sve ambicioznije.
