Među ljudima koji neumorno čuvaju duh lokalne zajednice, jezik predaka i poeziju srca, istaknuto mjesto zauzima Marina Žmauc – pjesnikinja, baka, predsjednica Udruge Drinčani i prava čuvarica lokalne tradicije. U razgovoru s TV Zapad, otkrila je dubine svog pjesničkog izraza i ljubavi prema rodnom kraju.
Marina se nikada nije formalno odlučila “postati pjesnikinja”. Njezin pjesnički put započeo je još u školskim danima kada je njezin talent prepoznao poznati književnik i nastavnik Branko Pilaš. Prve riječi koje je zapisala nastajale su spontano – u šetnji prirodom, promatrajući crveni mak, slušajući dnevnik ili upijajući život oko sebe. Poezija joj, kaže, dolazi iznutra, iz ljubavi prema zemlji, selu, narodu i slobodi.
Jedna od pjesama koju je recitirala u emisiji – “Hrvatsko srce” – utjelovljuje njezinu domoljubnu emociju, sjećanja na ratna vremena i želju da se nikada ne zaboravi tko smo i otkud dolazimo. Pjesma je ispisana na njezinoj kajkavskoj ikavici – govoru koji ponosno njeguje, baš kao i identitet Drinčana.
“Kam ja, tam i moje hrvatsko,”
rekla je Marina, naglašavajući kako domoljublje nosi sa sobom, ma gdje bila.
Poseban naglasak stavlja na važnost očuvanja kajkavske ikavice. U vremenu kad se društvo brzo mijenja, Marina smatra ključnim prenijeti mladima autentični jezik predaka. S veseljem ističe kako su se i doseljeni mladi ljudi uključili u Udrugu Drinčani, učeći riječi i običaje koje ona sa svojim sugrađanima brižno čuva.
Žene – tihe nositeljice tradicije
Uloga žene u očuvanju tradicije, kaže Marina, je neizbrisiva. Bile su to mame, bake, domaćice, koje su znale isplesti pletenicu, pripremiti korpicu za blagoslov i čuvati dom. Danas su žene i pjesnikinje, i predsjednice, i pokretačice zajedničkih projekata.
“Bog me nije en muš napravio pletenicu,”
duhovito je rekla, aludirajući na važnu, često nevidljivu, ali moćnu ulogu žena u svakodnevici sela.
Iako snažno povezana s prošlošću, Marina je svjesna da život ide naprijed. Veseli je što se Drinje razvija – obnavlja se krovište društvenog doma, gradi se nogostup, širi biciklistička staza. Ipak, njezina misija ostaje ista – biti smjernica mladima, ne nametati, već ponuditi vrijednosti koje će oni možda drugačije oblikovati, ali ne i zaboraviti.
“Ne zaboraviti tradiciju, ne zaboraviti svoju rič,”
ponavlja Marina s osmijehom. U vremenu kada je lako zaboraviti tko smo, Marina nas podsjeća – riječ je moćnija od mača, a sjećanje je najljepša pjesma koju možemo pokloniti budućnosti.
