Reporter i svjetionik za sve koji se bave novinarskim poslom. Svjetski putnik, čovjek koji je zemlju prošao uzduž i poprijeko, od jednog do drugog pola. Čovjek koji govori nekoliko jezika i primjer je svima koji su u novinarskoj struci. Iako ima snažnu obiteljsku poveznicu s Dubrovnikom, Goran Milić rođeni je Zagrepčanin. Ova novinarska legenda došla je u Zaprešić u studio Televizije Zapad u goste našem Vladi Prišlecu. U nastavku donosimo djelić velikog intervjua koji u cijelosti možete pogledati u nedjelju, 14. studenog, u 13 sati u emisiji Sportske legende na Televiziji Zapad.
Za mene je danas jedan poseban i velik dan. Dobar dan, Gorane, dobro mi došao. Osjećajte se kao kod kuće. Recite, čime se trenutno bavite?
U ovom trenutku montiram serijal “What’s up Berlin, Pariz, London”. Bio sam 40 dana na putu u ta tri grada i do njih. Snimali smo svašta – 120 sugovornika, situacija, firmi, pobuna, naroda, prosvjeda, sreće, ljepote, gastronomije… Snimljeno je 11 terabytea materijala. Sada to treba selekcionirati i prevesti. Bit će osam jednosatnih emisija za Hrvatsku televiziju 1.
Ako koga mogu pitati sljedeće pitanje, onda je to u svakom slučaju Goran Milić. Kamo idu ovaj svijet i naša Hrvatska?
Kamo god želimo. Ako ćemo u svemu biti podijeljeni i ako će svatko biti u pravu, daleko nećemo stići. Moramo znati tko je u pravu, ali ne moramo se oko svake stvari svaditi. Ljudi moraju shvatiti da je danas svijet drugačiji. Dajem vam jedan primjer.
Jedan Dubrovčanin, ali ne baš iz grada nego gore iz onog sela Osojnik, završio je nešto matematike i elektrotehnike. Onda je otkrio Skype i besplatno zvanje, ali i da je loš signal. Ipak, našao je način da taj ton bude izvrstan i rješenje ponudio Skypeu. Postali su partneri, ali suvlasnik Skypea htio je da se idu baviti nečim što je trenutno važnije – zaštitom podataka. Eno ga, čovjek u Berlinu s pedesetero ljudi upravlja zaštitom podataka za cijelu Europu. Evo i koja je osnovna filozofija. Čuvati podatke u jednom softveru, makar ga zakopao kao banke što ga zakopaju pod rijeku pa ga blindirano osiguraju, imaju sto ulaznika i ne možeš ništa uraditi ako fizički do njega ne dođeš, ako u njemu stoji milijarda ili dvije nekog novca, lopovi će naći način da uđu. Ali ako na milijardu mjesta stoji po jedan euro, pa neće se lopovi maltretirati da uzmu taj jedan euro. Prema tome, mi diversificiramo podatke.
Dakle, mi nemamo perspektive? Imamo, samo što ne uzimamo te nove poslove nego plačemo za čeličanama i onim što ionako moramo ugasiti. Ja ne razumijem – zašto mi moramo plakati za nečim što je prestalo postojati? I da se obnovi, nitko neće da mu sin i kći ili itko tu radi. Zašto raditi nešto što ne pomaže nikome?
Organizam je sam u balansu, a i svijet često bude u balansu. Stoput mu se prognozirala propast i nikad nije propao.
Hajdemo riješiti dilemu koja nas je upoznala. Na kraju dogovaranja poručio sam vam “živio doktor Matija Gubec.” Kod vas je to pobudilo zanimanje. Je li Matija Gubec postojao?
U Hrvatskoj ne postoji ni jedna poznata ličnost koja je svima dobra. U svakoj zemlji postoji neki heroj, ali kod nas baš nitko. Tito je heroj 35 godina pa je poslije zločinac pa će Franjo Tuđman imati 20 spomenika pa mu ih onda šaraju. I tako svi. Od Mile Budaka do nemile, preko Rade Končara pa nije više Rade nego je samo Končar… Imamo mi tih navika mijenjanja naziva ulica.
Jedini kome nikad nisu mijenjali ulice jest veliki Matija Gubec. Pitao sam se što se to dogodilo da Hrvati jedino njega cijene. Došao sam do zaključka. Prvi je uvjet da ne smije nikad biti na vlasti, drugi da je švorc, treći da je žrtva i da bude raščetvoren konjima i ubijen u sijanom kruhu te četvrto da ostane dilema je li uopće postojao. Neka ostane da je postao da bar imamo nekoga koga volimo!
Je li mali Rimac iz Svete Nedelje putokaz kojim bi trebali poći naši mladi i talentirani mladi ljudi?
Apsolutno. To je meni rekao direktor financija Porschea i Volkswagena. Oni su uložili u Rimca, poslije se uložilo u Bugatti i zasad je glavni san napraviti Porsche ili neki drugi automobil od 640 konja čija će baterija moći trajati tisuću kilometara. Sad jedan rezervoar odnosno jedno punjenje traje 400 kilometara. Ja sam pitao zašto prave automobil koji ide 300 kilometara na sat kad Pariz vožnju gradom ograničava na 30 na sat. U čemu je ljepota takvog auta? Kažu, po njihovom konceptu oni su veliki dečki, a i cure su velike cure. Njima auto nije samo prijevoz i brzina, to je igračka i zabava. Važno je napraviti tu bateriju. Rimac im je adut.
Kako gledate na ovu veliku pošast našeg doba?
Ja sam koronu imao pa ako je pitanje postoji li, svakako postoji. Radi se o vrlo nezgodnoj bolesti. Imao sam neke čudne osjećaje nakon cijepljenja. Svakog dana mjerim šećer, tlak, kisik, temperaturu i težinu. Nevjerojatno je da mi, otkako sam imao koronu prošle godine u prosincu, temperatura stoji na 36 celzija. Kad sam uzeo cjepivo, svi parametri ostali su isti, ali učinilo mi se da srce brže kuca. Mjerio sam puls, ne skače, 72. Ali ja trećeg i četvrtog dana od cijepljenja osjećam da brže kuca. Između toga i onih 17 dana koje sam proveo u bolnici? Neka, neka, neka lupa.
Gost Goran Milić i 55 minuta intervjua premijerno se prikazuju na Televiziji Zapad u nedjelju, 14. studenog, u 13 sati u emisiji Sportske legende.
