Goran Blažević iz Umaga prošao je 650 kilometara pustinje Rub al Khali, druge najveće pustinje na svijetu nakon Sahare. O tome je napisao i svoju drugu knjigu “Karavana” koju smatra vrlo intimnom. Pustinja ga je, kako kaže, promijenila na fizičkom i psihičkom nivou. Svoju knjigu i putovanje predstavio je Zaprešićanima u knjižnici Ante Kovačić.
Blažević bio u 4. ekspediciji koja je prošla pustinjom
“Isto, kao po nekim teorijama Antarktika bi bila najveća pustinja na svijetu. Ali kad zamišljamo pustinju, zamišljamo taj pijesak. Zanimljivo je to što je najveća pustinja kontinuiranog pijeska na svijetu. U prošlosti su bile samo tri ekspedicije koje su prošle to područje, mi smo bili četvrta. Imao sam čistu sreću da sam tamo došao. Zbog toga što je 2019. godine Saudijska Arabija napravila jedan veliki svjetski natječaj. Tražili su tko će se priključiti toj ekspediciji. Ja sam se prijavio i imao sam sreću da sam upao”, prepričava svoj početak Blažević.
“Sve ide preko kraljevske obitelji. Godine 2020. prvi su se put turistički otvorili i počeli su izdavati turističke vize. Godinu 2019. iskoristili su kao eksperimentalnu godinu za to što mogu nuditi strancima. Isto tako, kako će reagirati lokalno stanovništvo. Prvo su napravili sportski spektakl, a nakon toga umjetnički. Treće je bila ta velika ekspedicija kroz pustinju”, objašnjava avanturist Goran.
Pustinja te tjera da uroniš u sebe i tu tražiš smisao
“U prošlosti su istraživači opisivali pustinju kao ogledalo nas samih. Kao prazan prostor u kojem tražiš smisao. Mi smo uvijek naviknuti tražiti izvana taj smisao. Međutim, pustinja te tjera da uroniš unutar sebe. Zato je ona posebna i zanimljiva te nije čudo da su to prostori u koje ljudi idu na neke terapije. Isto tako, sve svjetske religije izašla je baš iz tih prostora”, govori Blažević.
“Vlaga je niska, 2%. Ja mislim da se već ispod 20% vlage prostor smatra suhim područjem. To znači daj e 2% jako nisko. To sve utječe na tijelo i treba se priviknuti. Tu su vrućine, ne možeš gledati ni prema suncu, srećom da sam imao sunčane naočale. Bilo je isto teško stvoriti odnos s devom. Jahati devu znači pobijediti neke strahove i imati poštovanje prema životinji. Smatrao sam da, ako imam strah, neću moći biti autoritet. Tako da je bilo puno izazova, ali izazovi su dobra stvar. Učiš puno iz njih i život je uzbrdica ako želimo rasti”, otkriva Blažević.
Nakon ove ekspedicije svaki dan osjećam dobrobiti
Blažević je i rekao kako su od 25 dana ekspedicije tri dana bila pripremna. Pri tome je imao najbolje učitelje Beduine. Ipak, i tu je bilo izazova.
“Veliki je problem bila ta kulturna razlika. I činjenica da Beduini ne znaju da zapravo postoji neki svijet izvan pustinje”, otkriva Blažević.
Čovjek nakon ovakve ekspedicije, životne avanture nije više isti.
“Jako me promijenilo, učvrstilo Došlo je do nekih fizičkih promjena. Jako sam bio smršavio. Kad sam pokušao ostati na toj težini, očvrstilo me mentalno. Shvatio sam ako želiš rasti, život je uzbrdica. Nisam preskočio niti jedan trening posljednjih dvije godine od kad sam došao. Svaki dan osjećam neke dobrobiti”, zahvalno je ispričao Blažević.
Goran Blažević je napisao već drugu knjigu koja se, kako kaže, puno razlikuje u odnosu na prvu. Prva knjiga se odnosila na putovanje kroz 10 zemalja u pet mjeseci. Druga knjiga “Karavana” odnosi se na 25 dana putovanja i jedan prazan prostor.
“To je intimna knjiga. Moje borbe i priče o strahovima. Mislim da svaki čitatelj može naći neku inspiraciju u njoj”, otkriva Blažević.
