Kako su nekada ljudi dobivali nadimke, zašto su oni bili gotovo jednako važni kao ime i prezime te što nam govore o životu naših predaka, bila je tema još jednog susreta u sklopu projekta „Povidanje o baštini“, koji organizira Udruga Ivana Perkovca u staroj školi u Šenkovcu. Ovoga puta tema okupljanja bili su prišvarci, odnosno tradicionalni nadimci koji su desetljećima bili sastavni dio identiteta obitelji i sela. Sudionici su kroz osobna sjećanja, humor i brojne zanimljive primjere oživjeli dio nematerijalne baštine koji polako nestaje.
Prišvarak kao „treće prezime“
Jedan od sudionika, Damir Jurman Kovačić iz obližnjeg Drenja Brdovečkog, ispričao je kako su prišvarci nekada bili neizostavan dio svakodnevne komunikacije.
– Svaka kuća imala je svoj prišvarak. Kad je u selu bilo više ljudi istoga imena, upravo se po njemu znalo o kome je riječ. To nije bio samo nadimak, nego gotovo drugo ili treće prezime, rekao je.
Prisjetio se i kako su se nekada koristili drugačiji oblici osobnih imena.
– Bilo je puno Nikola, ali nitko nije govorio Nikola. Svi su bili Miko, Mikica ili Mikić. Tek posljednjih desetljeća ponovno se vraća ime Nikola, objasnio je.
Dodao je kako je većinu prišvaraka zapamtio još u djetinjstvu.
– Odrastao sam uz djeda koji me vodio u gostionicu. Tamo su stariji ljudi pripovijedali priče iz Prvog svjetskog rata i svakodnevnog života. To je bilo moje kazalište i moj dječji vrtić. Iz tih razgovora ostali su mi u sjećanju brojni prišvarci i priče koje ih prate, ispričao je.
Nadimci koji pričaju obiteljsku povijest
Kako je objasnio Kovačić, mnogi su prišvarci nastajali prema zanimanju, karakteru, izgledu ili nekom događaju iz života pojedinca ili obitelji.
– Za neke se više ne zna kako su nastali, ali većina ima svoju priču. Neki se prenose generacijama i vezani su uz cijelu obitelj, a ne samo uz jednu osobu, rekao je.
Njegovanje baštine, a ne izrugivanje
Predsjednica Udruge Jasna Horvat naglasila je kako je cilj ovakvih susreta očuvanje lokalne kulturne baštine.
– Jednom mjesečno ili svakih nekoliko tjedana okupljamo izvorne govornike kajkavske ikavice kako bismo razgovarali o onome što je specifično za naš kraj. Večeras govorimo o prišvarcima, odnosno špicnamenima, kako ih također nazivamo, rekla je.
Istaknula je da se tijekom večeri ne želi nikoga ismijavati.
– Ovo nije izrugivanje ljudima ili njihovim nadimcima. Želimo se prisjetiti naših starih sumještana i načina na koji su nekada živjeli. Prišvarci su dio naše baštine jednako kao govor, običaji ili stare priče, naglasila je.
Što je zapravo prišvarak?
Uz naziv prišvarak, u pojedinim krajevima koriste se i nazivi prišuljak ili špicnamen, koji potječe iz njemačkog jezika.
Horvat pojašnjava da je riječ o dodatnom imenu po kojem je osoba bila prepoznatljiva u svojoj sredini.
” U literaturi se navodi da je nekada bilo gotovo neobično ako netko nije imao nadimak. Toliko su bili rašireni.”
Nadimci su nastajali na različite načine – prema izgledu, govoru, zanimanju, navikama ili karakterističnim riječima koje je netko često izgovarao. Neki su bili dobronamjerni i duhoviti, dok su drugi odražavali drukčiji odnos društva prema ljudima nego što je to danas.
” Bilo je i grubih nadimaka koji bi danas bili neprihvatljivi jer su nastajali prema nečijem fizičkom ili mentalnom nedostatku. Ali bilo je i mnogo šaljivih, vezanih uz poštapalice ili svakodnevne navike” kaže Horvat.
Tradicija koja polako nestaje
Sudionici su se složili kako su prišvarci danas sve rjeđi. Razlog vide u promijenjenom načinu života, migracijama i sve većoj mobilnosti stanovništva.
– Mladi odlaze iz sela, drugi se doseljavaju, zajednice više nisu tako zatvorene kao nekada. Zato se i prišvarci polako gube. Još uvijek možemo reći da neka kuća nosi određeni nadimak, ali sve je manje ljudi koji znaju njegovo podrijetlo, rekla je Horvat.
Dodala je kako su, baš poput lokalnih govora, i prišvarci dio nematerijalne kulturne baštine koju vrijedi sačuvati.
Večer u Šenkovcu još je jednom pokazala da se upravo kroz osobna sjećanja i razgovor najbolje čuvaju priče koje bi bez ovakvih susreta lako pale u zaborav. Prišvarci tako ostaju mnogo više od običnih nadimaka, oni su svjedočanstvo života, obiteljskih priča i identiteta jednog kraja.
