U emisiji Jutro na zapadu gostovao je likovni umjetnik, grafičar i dizajner iz Općine Luka, Zdravko Postružin. Njegova umjetnička karijera traje već 43 godine, a obuhvaća pejzaže, portrete, slike sakralne tematike, dizajn reklama i natpisa. Na početku svog profesionalnog puta najviše je radio na oslikavanju crkava.
“Sve je počelo već u osnovnoj školi. Prepoznao sam svoj talent. Dok su svi išli za mehaničare, električare ili bravare, ja sam odabrao umjetničku školu. Već tada sam slikao susjede pa su znali reći: ‘Ne smijemo na dvorište, već nas on slika’. Zatim je došlo vrijeme upisa u umjetničku školu, trebalo je proći prijemni ispit. Primali su samo 14 učenika godišnje, a prijavilo se više od 100 njih. Bio je to izazov, ali zahvaljujući talentu, uspio sam. Još u osnovnoj školi slikao sam po zidovima. To možda nije bilo umjetnički , ali je već tada imalo estetsku vrijednost prostora. Bio sam umjetnik prostora. Mogao sam kilometre pejzaža prikazati u nekoliko centimetara”, objasnio je Postružin.
“Radim na papiru, koristim olovku, kredu, a zatim i akvarel, iako ga ja više volim zvati lavirana boja”
Najzastupljeniji motivi njegovih radova su zagorski pejzaži, crkve, dvorci, a u posljednje vrijeme i portreti djece. Podijelio je i koje tehnike najčešće koristi. Iako nije orijentiran isključivo na jednu tehniku, najizazovnije mu je bilo savladati različite načine i tehnike.
“Radim na papiru, koristim olovku, kredu, a zatim i akvarel, iako ga ja više volim zvati lavirana boja, a ne klasični akvarel. Akvarel je blag, s nježnim prijelazima. Lavirana boja može imati i jače i slabije, pa mi je taj naziv bolji. Nije to pravi akvarel, već lavirana, razrijeđena boja. Olovka mi je posebno važna za portrete, osobito kad su crno-bijeli. Ovdje se može vidjeti jedan prikaz Isusa olovkom, gdje efekt svjetlosti dolazi do izražaja. Počeo sam koristiti i penkalu za crtanje”, objasnio je pokazujući na svoj rad izložen u studiju.
Slika Velikog Tabora
Otkrio je i na koji je način nastala slika Velikog Tabora.
“Ako ne moram dolaziti na lokaciju, dovoljno mi je imati fotografiju. Sve ove fotografije koje koristim su amaterske, ali ja ih zatim umjetnički pretvorim u svoj stil i pravac. Moj pravac je igra svjetla i sjene, a stil se oslanja na liniju, plohu i točku. Sliku stvaram koristeći grafičke elemente, pri čemu su linija, ploha i točka kompozicijski elementi. Izdaleka se to možda ne vidi, ali kada se pogleda izbliza, uočavaju se te točke, linije i plohe. To je ono što definira moj grafički pristup. Za jedan ovakav rad obično mi trebaju dva do tri sati”
” I ono što je najvažnije slike se tada stvarno kupuju, nevjerojatno dobro”
Do sada je održao više od 20 samostalnih izložbi, a izlagao je u Velikom Taboru, Zaprešiću, Luki, Klancu i drugim mjestima. Rekao je kako je odaziv na izložbama velik, a nova je planirana na jesen.
“Pa da, ljudi dolaze. I ono što je najvažnije slike se tada stvarno kupuju, nevjerojatno dobro. Dolaze mi ljudi i doma, zovu me i naručuju. Ali kad je izložba, tada se stvarno iznenadim. Prodam četiri do pet slika. Neki susjedi, koji žive možda kilometar od moje kuće, dođu na izložbu i kažu: ‘Nisam znao da imaš takve slike doma’. I upravo je to bitno. Pokazati ljudima što radim”, objasnio je Postružin.
Postružin svakodnevno vježba ruku slikajući ili skicirajući. Trenutačno ga najviše okupiraju portreti, posebice djece, koje mnogi naručuju. Komentirao je kako nije lako živjeti od slikarstva u Hrvatskoj i kako je bitno izgraditi svoje ime.
