Projekcija dokumentarnog filma Jakova Sedlara „Hrvatski mučenici” održala se 26. svibnja u zaprešićkoj crkva sv. Ivana Krstitelja. Film donosi potresna svjedočanstva o stradanjima hrvatskih katoličkih svećenika, sjemeništaraca i časnih sestara tijekom i nakon Drugog svjetskog rata.
„Rekli bismo da je možda najbolje ništa ne reći, nego samo gledati, razmišljati o tome i vidjeti gdje smo danas. Jesmo li nešto naučili iz toga? Znamo li to uopće vrednovati?
Uspoređujući brojke, to je zastrašujuće. Usporedimo li, primjerice, Njemačku koja je bila pod Hitlerovim režimom – tamo je stradalo tri puta manje svećenika nego kod nas. A mi smo, u toj usporedbi, možda tek jedna mala, naizgled nevažna točka. I kod Slovenaca je, iznenađujuće, stradalo mnogo.
Ako iz tog sjemena može izrasti vjera i Crkva – neka bude, daj Bože. Ali bojim se da nismo dovoljno naučili iz toga. Kao da se sve to nikada nije dogodilo. Dobro je pogledati, promisliti o svemu, jer na kraju – Gospodin je taj koji će sve odmjeriti.
Važno je da iz toga nešto naučimo – što ne valja i kako bi trebalo biti. Rekao bih, kao i papa Lava XIV., da moramo graditi mostove. Na tim mostovima trebamo graditi civilizaciju i kulturu jer bez toga nemamo budućnosti. Neka nam to svima bude pouka”, rekao je producent i redatelj filma, Jakov Sedlar.
“Nikako da se probije led, da smireno i staloženo pokušamo promisliti o svemu”
Povijest je majka znanja i na pogreškama se najbolje uči, ali ništa se ne može naučiti ako se staloženo ne sagleda šira sliku svojih krivih strana.
“Nikako da se probije led, da smireno i staloženo pokušamo promisliti o svemu. Bilo je toga sa svih strana – ne može nitko reći da nije bilo loših strana, samo ih je negdje bilo više, a negdje manje. Ako već želimo nešto naučiti iz svega toga, onda ne bismo trebali dodatno zaoštravati. Prošli smo Domovinski rat, prošlo je više od trideset godina, a mi još uvijek ne možemo o svemu tome razgovarati smireno, bez tolikih napetosti. Stalno se vodi neka borba tko ima jače argumente. A zapravo, nema tu jačih argumenata. Svi smo mi, na ovaj ili onaj način, žrtve i gubitnici.
Kamo sreće kad bismo mogli i trebali sagledati što je bilo pogrešno, pa na tim pogreškama nešto i naučiti. Da ne bismo stalno iznova opterećivali generacije koje dolaze. I tako svakog svibnja sve krene ispočetka u tri, četiri, pet navrata. Svatko ide obilježavati neka svoja mjesta i onda iz svega toga izvlačimo zaključke koji nas, nažalost, ne vode nikamo”, dodao je Sedlar.
„Sjećam se dobro Stepinčevih riječi koje je uputio Titu. Rekao je da bez jasnog razumijevanja prošlosti nema budućnosti. Mi još uvijek ne možemo razjasniti svoju prošlost. Polako idemo prema tome, ali mislim da to još dugo neće biti razriješeno”, rekao je Sedlarov suradnik Ivica Borzić.
Svaki dan film se projicira u omanjim župama i sredinama. Objasnio je Borzić kako inače filmovi najprije gostuju u velikim gradovima, a manji ostaju zapostavljeni.
„Kada dođe film u neko selo u Slavoniji i kada vidim zadovoljstvo i sreću tih starijih ljudi koji nemaju priliku to gledati nigdje drugdje, zaista mi daje snagu da nastavim dalje”, zaključio je Borzić.
